Hoffenburg u BELETRAFICI! | Knjižnica i čitaonica Virovitica

Filip Šimunović: Hoffenburg
Mladi neurokirurg iz Splita Sebastijan Mikulić počinje raditi u timu prestižne sveučilišne klinike Hoffenburg koji vodi karizmatični profesor Friedrich Mendel. Sebastijan i njegovi kolege, izloženi iscrpljujućem radnom tempu, teretu dalekosežnih odluka koje moraju donositi u trenu, i samovolji nadređenih, shvaćaju da će morati naučiti mnogo više od operiranja ako žele postati uspješni kirurzi.
Četiri dana kasne jeseni ključna su za sazrijevanje mladog neurokirurga, kada doznaje da mu šef laboratorija pokušava prisvojiti autorstvo na znanstvenom radu u koji je uložio tri godine, dok se na klinici nižu problemi i katastrofalne komplikacije koje traže punu koncentraciju i preuzimanje odgovornosti. Kombinacijom pripovjedačke vještine i autentičnog iskustva iz kirurške ordinacije i istraživačkog laboratorija, u koje oko javnosti rijetko zaviruje, nastala je oštra kritika moderne znanosti i akademske medicine, ali i posveta strasti i plemenitosti liječničkog poziva.
„U tom najnepristupačnijem od svih mogućih okruženja, Sebastijan je doživljavao najuzbudljivije, najhumanije i najzabavnije trenutke i taj ga je kontrast podsjećao na pozornicu prije koncerta. Na svakom koncertu, čak i loših glazbenika, uzbuđivala ga je čarolija kojom su se beživotni instrumenti, nakon što bi glazbenici izišli na pozornicu i uzeli ih u ruke, pretvarali u nešto fantastično i nepredvidivo.“
Hoffenburg je roman uvjerljivih situacija i osebujnih likova, u kojem su drame u kirurškoj ordinaciji uzbudljive poput akcijskih scena u kriminalističkim romanima.
Dr. Branka Erdelji Štivić u recenziji ističe kako „autor skida pozlatu s poslova liječnika i znanstvenika, opisujući loše uvjete rada i skromne prihode, raskrinkavajući putem principe napredovanja u visokoj medicini i znanosti. Upoznajemo protagoniste s ogromnom ekspertizom, ili bez nje, ali ogoljene. Vidimo njihove vrline, ali i ograničenja i slabosti, ponajviše pohlepu, ovisnosti, zluradost…”
Ilustraciju na naslovnici potpisuje Dalibor Talajić.
Filip Šimunović rođen je u Sarajevu 1985., a odrastao u Splitu. Nakon studija medicine u Splitu i Heidelbergu (Njemačka) bavio se istraživačkim radom u Bostonu (SAD). Od 2011. živi i radi u Freiburgu, u Njemačkoj, kao kirurg.
Objavljivao je kratke priče na hrvatskom i engleskom jeziku u časopisima The Split Mind, Oksimoron Beograd, Kvaka, Hektoen International, The Oddville Press i Bewildering Stories. Priča Marion je ušla u finalni izbor za Kratku priču-satiru Gradske knjižnice Čazma, u izbor za najbolju SF distopijsku priču ČitajMe, u zbirku priča Prvih dvadeset uboda, te je u njemačkom prijevodu uvrštena u pregled suvremene balkanske književnosti u austrijskom časopisu Keine Delikatessen. Hoffenburg je njegov prvi roman.

Odlomak iz romana Hoffenburg
Jerko i Sebastijan posljednje su dvije godine bili opsjednuti NBA košarkom. Ostajali bi budni da bi noću pratili prijenose utakmica na televiziji, kupovali su časopise o NBA-u i gotovo svakog dana ljetnih praznika, čim bi vrelina malo popustila, išli su na igralište iza škole. Na tom su igralištu koševi bili niži i na njima su učenici mogli zakucavati.
Jerko je bio viši i jači, tako da je već radio piruete, zakucavao iza leđa i primao alley–oopove, dok se Sebastijan morao zadovoljavati time što je uopće mogao zakucati. Koncentrirao se zato na pucanje i driblanje, tako da se polako razvijao u playmakera, a Jerko u napadača, to jest u fast forwarda, kako se ta pozicija nazivala u NBA-u. Dok su njih dvojica tako pucala i zakucavala, na igralište je dolazila druga ekipa, i, ovisno o tome je li bila više zainteresirana za nogomet, košarku ili pušenje trave, igrale bi se jače ili slabije košarkaške utakmice. Nakon toga njih bi dvojica išla k Jerku i igrali NBA košarku na računalu. Tako su živjeli u svijetu košarke, koji su sami izgradili. Jedan od osnovnih aksioma toga svijeta bio je da je NBA košarka jedina prava stvar, dok se europska košarka promatrala s prijezirom i s visine, kao nešto sasvim dosadno i nimalo „cool”. Problem u tom sustavu vrijednosti nastajao bi kada bi na igralište iza škole došli stariji dečki, koji su trenirali u lokalnom klubu i koji su igrali bolje od njih.
Htjeli-ne htjeli, morali su, ako su željeli napredovati, prihvatiti trening u klubu „Split”: trening s bijelim, domaćim, dosadnim dečkima, Splićanima bez stila i elegancije. I unatoč najboljoj volji, tih se godina u Splitu nije moglo naći crnca. Poslije će dvojica od tih bijelih, dosadni i neambicioznih momaka koji su trenirali u „Splitu” postati profesionalni košarkaši, a jedan će uistinu dospjeti u NBA, ali tada će se Sebastijan i Jerko više zanimati za jeftino vino, djevojke i heavy metal glazbu, nego za košarku, i tu će vijest primiti nezainteresirano sliježući ramenima. Uglavnom, dok su se oni toga davnog dana vraćali s treninga, gazeći po užarenom betonu, počela je svađa. Jerko je tvrdio da je prethodnik „Splita” bila „Jugoplastika,” legendarni splitski klub, koji je umalo pobijedio „Denver Nuggetse”.
– Ma daj, bogati, kako to može biti – odmahivao je Sebastijan rukom, umoran od treninga i mokar od znoja, kao da je izišao iz mora. – Jesi ti čuo za onu o stilu? – Nastavio je citirati na engleskom: – Style is everything. A fresh way to approach a dangerous thing. To do a dull thing with style is better than to doing a dangerous thing without it.
– Stari, „Split” se prije rata zvao „Jugoplastika”. To je isti tim koji je skoro sjebao Englisha Birda i Rasmussena. Sada se zove „Split”.
– Neka se zove kako hoće.
Odlazak na trening u „Split” bila je mamutska odluka koja je gutala psihološke, financijske i vremenske resurse. Prvo je trebalo u sebi prelomiti da se ide u instituciju koju su tako dugo ismijavali. Kada su jednom donijeli tu odluku, trebalo je to nekako objasniti roditeljima. Košarkaški trening nije bio skup, ali Sebastijanu ipak nije bilo lako tražiti novac od Frane, koji je dobio otkaz s posla trgovačkog putnika lijekovima. Već je radio u ljekarni bolničkog centra „Firule,” ali je plaća bila slaba i nije mu se bilo lako odmah se složiti sa svakom željom koju je njegov sin imao.
Danima prije treninga Sebastijan je loše spavao, zamišljajući razne scene, pozicije, protunapade i razmišljajući kako će u tim raznim situacijama reagirati. I taj je trening došao i prošao, i ništa se posebno nije dogodilo. Nakon vježbi dodavanja, driblanja i pucanja igralo se pet na pet – naravno, na normalnim, velikim koševima, u centralnoj dvorani košarkaškog kluba. Gledalište je bilo prazno i škripa tenisica po parketu i tupi udarci loptom po parketu i po obruču koša glasno su odzvanjali, povremeno prekidani glasnim uzvikom trenera – uputama koje Sebastijan uglavnom nije razumio.
Bilo je uzbudljivo igrati u tako velikoj dvorani, na pravom parketu. Jerko je bio jači, pa se gurao kao bager pod košem. Osvojio je jednu loptu za svoju stranu, jednom zapucao na koš i promašio. Sebastijan se držao na vanjskoj liniji, kao što je navikao, a tu su bila još dva momka, koji su također igrali na vanjskim pozicijama. Sebastijan se koncentrirao na igru i trudio ponašati se kao i njegovi suigrači, pozicionirati se, blokirati protivničke igrače, trčati u kontranapad i praviti pritisak na napadače. To mu je išlo dobro, ali time nije bio zadovoljan, nego je tražio, i dobio, loptu. Trudio se da je ne izgubi i da je uputi dalje. Utakmica je tako išla, njegova je momčad vodila, ali on se, da je netko vodio statistiku, još ne bi našao na tablici: ni kao strijelac, ni kao asistent, ni kao osvajač lopte. To mu nije dalo mira, i on se, misleći na toga nepostojećeg statističara, uputio u napad. Primio je loptu na slobodnoj poziciji i odlučio pucati. Sebastijan nije pucao loše; ali nije znao pucati iz skoka, kao što su to činili profesionalci. U tom trenutku to i nije bilo potrebno, jer ga nitko nije pokušavao blokirati, ali je on, eto, mislio da mora pokazati da zna pucati kao profesionalac. Kombinacija iscrpljenosti, pokušaja da puca iz skoka i visokog koša – sve je to bilo protiv njega, i promašio je. Ali ne samo da je promašio, nego loptu nije uopće dobacio do koša. Lopta je propala oko pola metra ispod obruča (otprilike tamo gdje je bio mali koš iza škole) i u aut protivničke momčadi. To nije bio samo promašaj, to je bila bruka.
Igra je ipak završila pobjedom Sebastijanove strane.
– Sebastijane, nije u redu da si toliko protiv svega domaćeg. Ima i ovdje dobrih i talentiranih košarkaša.
– Ma daj. Jesi li vidio kakvi su to tipovi? Ima momaka koji se trude, ali to su trutovi, tromi seljaci. A onaj moj šut… to je bilo strašno.
– Nije bilo tako loše. Mislim da uopće nismo loše igrali. Ja sam imao dva rebounda i asistenciju, a i ti isto tako.
– Nisam.
– Ja sam se gurao u sredini. To nije bilo lako, jer je onaj centar za pola čovjeka viši od mene, ali ti si bio još dalje od igre. A već su imali dva vanjska. Trebali ste se dogovoriti. Drugi put se dogovorite prije utakmice.
Drugi je trening prošao slično. Trećeg nije bilo. Njihovi treninzi nisu uopće prošli loše; to su bili sasvim normalni početnički treninzi momaka koji nikada nisu ozbiljno igrali košarku. I jedan i drugi imali su potencijal koji se mogao dalje razvijati. Samo što ni jedan ni drugi, a pogotovo Sebastijan, nisu mogli podnijeti da, nakon što su, kako su to oni doživljavali, „godinama živjeli i disali za košarku”, nitko, ni suigrači ni treneri, nisu pokazivali nimalo interesa za njih; štoviše, nisu uopće pokazivali da primjećuju da postoje. Drugi su igrači bili uhodana ekipa, poznavali su se međusobno, svatko je od njih imao svoje mjesto u momčadi, i sva događanja na treningu tekla su (kako bi moglo biti drukčije?) pokraj Sebastijana. On je bio prvi koji je odlučio više ne ići na trening, a onda ni Jerko nije želio ići sam na treninge na kojima nikoga ne poznaje.
Tako se nekako osjećao i sada, kada mu je Rosenthal rekao da Lesandrić pokušava publicirati rad bez njega i Dominika. Izgledalo mu je kao da se pokraj njega, iako se on toliko trudio i davao sve od sebe, okreću neki veliki kotači, koji ga mogu samljeti ili koji će, a to bi bilo mnogo gore, proći pokraj njega a da ga i ne primijete. Možda je to bio onaj žrvanj povijesti o kojemu je tog jutra govorio Jacobi.

Filip Šimunović: Hoffenburg, Beletra 2021.

Izvor

Autor: Predrag Martinović

Najnovije

Kako bi poboljšao vaše iskustvo na portalu, Jastrebarska Stvarnost pohranjuje privremene kolačiće u korisnička računala. Kolačići su tekstualne datoteke koje ne mogu naštetiti vašem računalu, a ako želite, možete ih obrisati u vašem pregledniku, no onda će vam se obavijest pojaviti prilikom sljedećeg otvaranja portala. Kolačiće možete onemogućiti u postavkama. Naša je dužnost zbog direkcije EU (EU Cookies Policy) zatražiti dozvolu za pohranjivanje kolačića. Pročitajte naše uvjete korištenja i pravila privatnosti za više informacija.

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji. Ispod je lista izvora koji automatski postavljaju kolačiće na Vaš uređaj. Možete ih pojedinačno uključiti ili isključiti u bilo kojem trenutku. Pročitajte više u našim pravilima privatnosti

Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.

Ova opcija je uvijek automatski uključena i postavlja samo jedan funkcionalni kolačić u Vaš preglednik kako bi sustav znao koje su vaše postavke. Taj kolačić spriječava nepotrebno pojavljivanje ovog prozora.

Ovaj kolačić će dozvoliti učitavanje skripte Google Analytics usluge koja prati Vaše korištenje ove stranice. Također dozvoljava instalaciju Google Analytics kolačića.

Google Analytics prati koje članke čitate, koliko vremena provodite na stranici i ostale parametre Vaše aktivnosti na našoj stranici. Koristimo Google Analytics uslugu kako bismo što bolje mogli analizirati korištenje naše stranice te na taj način pružili najbolju moguću uslugu Vama.

Isključivanjem ovog kolačića onemogućavate učitavanje skripte Google Analytics-a i onemogućavate praćenje Vašeg kretanja na ovoj web stranici.

Ovaj kolačić će dozvoliti učitavanje skripte Google Adsense usluge koja koristi prikupljene podatke o Vašim aktivnostima na internetu kako bi Vam omogućila personalizirane oglase na našim stranicama.

Isključivanjem ovog kolačića, onemogućavate Google skriptu koja instalira kolačić na Vaš preglednik koji služi kako bi Vam donio relevantne, personalizirane oglase na našoj web stranici.

Uključivanjem ovog kolačića dozvoljavate učitavanje skripte našeg partnera "Midas Network d.o.o." koja prikazuje relevantne oglase na našim stranicama.

Onemogućavanjem ovog kolačića spriječavate našem partneru "Midas Network d.o.o." prikazivanje relevantnih, sponzoriranih oglasa.

Ovaj kolačić dozvoljava učitavanje skripte koja omogućuje prikazivanje i korištenje Facebook sustava za komentiranje članaka.

Onemogućavanjem ovog kolačića spriječavate učitavanje i korištenje Facebook komentara na našim stranicama što također spriječava instalaciju Facebook kolačića koji prati Vaše ponašanje na našim stranicama kako bi Vam mogao prikazati relevantnije sadržaje kasnije.

Ova opcija dozvoljava učitavanje skripte koja omogućuje povezivanje sa sustavom "OneSignal" koji koristimo kako bismo Vas mogli obavijestiti o svim novim sadržajima na našoj stranici ako prihvatite slanje notifikacija na Vaš uređaj.

Onemogućavanjem ove opcije spriječavate učitavanje skripte za uslugu "OneSignal" koja u tom slučaju neće raditi. Ako želite obavijesti o novim sadržajima na našim stranicama, omogućite ovu opciju i prihvatite notifikacije kada Vam se pojavi prozor s upitom.

Dozvoljavanjem ove opcije prihvaćate učitavanje fonta na našoj web stranici koji dolaze sa Google-ovih servera. Google svakom takvom konekcijom prikuplja podatke korisnika.

Onemogućavanjem ove opcije spriječavate učitavanje skripte za Google Font-ove što spriječava njihovo prikupljanje podataka korisnika, ali također onemogućava učitavanje zadanog fonta na web stranici što bi moglo narušiti Vaše korištenje stranice.